U sali Osnovne škole „Mitropolit Mihailo“ u Sokobanji, sinoć je održano veče poezije i proze na dijalektu, u čast učitelja i pisca Gorana Petrovića, koji više od tri decenije neumorno neguje, beleži i prenosi govornu i kulturnu baštinu svog zavičaja. Njegova reč, izgovorena izvornim svrljiško-zaplanjskim diajlektom, nosi snagu identiteta i toplinu narodne duše.
Ovo veče nije bilo samo kulturni događaj, već i svedočanstvo o snazi reči koje dolaze iz naroda. Jer, kako sam Petrović kaže:
– Naš govor je neopravdano potcenjen, a ja verujem da se upravo tim rečima može najlepše i najosećajnije govoriti. Ljudi koji govore ovim govorom – od Zaječara, preko Timoka, do Vranja i Prizrena – meni deluju kao najosećajniji ljudi.
Petrović je počeo da piše na dijalektu još pre trideset godina, kada je sastavio nekoliko šaljivih pesama za susrete sela.
– Pre godinu i po dana došao sam na ideju i da napišem knjigu u kojoj će svako slovo u dijalektu – uključujući i jedno slovo koje nema svoj znak – imati po jednu priču. Knjiga je završena. Ostalo mi je još samo da je akcentujem. U njoj ima dvadeset priča i jedanaest pesama, sve napisane na dijalektu – kaže Petrović.
O radu sa decom i prenošenju jezika u učionici, dodaje:
– Deca danas znaju vrlo malo reči na dijalektu. Kada im ih pomenem, često kažu: „Aha, to mi je deda govorio.“ Zanimljivo im je, i to je važno – da im ne bude strano ono što je naše. Recimo, u Sokobanji, gde smo stalno u kontaktu sa gostima, domaćini pokušavaju da pričaju književnim jezikom da se ne obrukaju. A kad ubace neku našu reč, često to ispadne nespretno. U gradovima poput Leskovca, Vranja, Pirota, ljudi se ne stide svog jezika. Govore ga s ponosom, jer znaju da je to njihov identitet.
U ime organizatora, okupljene je pozdravila i umetničko veče otvorila direktorka Kulturnog centra Sokobanja, Daliborka Stevanović.
– U današnje vreme, kada se tradicionalne vrednosti gube u moru svakodnevice, dragoceno je imati saradnika kao što je Goran, jer on jedini čuva tradiciju svog rodnog kraja i sa ponosom ga možemo nazvati čuvarem zavičaja – rekla je Stevanović.
Dr Jovana Bojović Joksimović, naučni saradnik Instituta za srpski jezik SANU, govorila je o važnosti Petrovićevog stvaralaštva, posebno u kontekstu očuvanja jezika:
– Goran Petrović je verovatno prvi pisac koji u književnost unosi Sokobanju i njene ljude na način koji do sada nismo imali prilike da vidimo. On piše dijalektom kojim se ovde govorilo. To je izuzetno važno, jer Goran u književnost ne unosi samo reči, već i mentalitet, način razmišljanja, humor, emociju i pogled na svet ljudi ovog kraja. Njegove pesme i priče imaju visoku književnu i estetsku vrednost, ali i dijalektološku, etnografsku, pa i istorijsku.
Dodala je da je položaj dijalekatske književnosti danas daleko drugačiji nego ranije:
– Nekada se dijalekat u književnosti smatrao manje vrednim, a danas je sve prisutniji i važniji. Takva dela ne samo da čuvaju jezik – ona ga oživljavaju, bude sećanja i identitet. Verujem da će Goran upravo sada, sa novom knjigom koju svi s nestrpljenjem čekamo, doživeti punu potvrdu svog talenta. Njegov rad već jeste priznat, kako među čitaocima, tako i među stručnjacima – zaključila je dr Bojović Joksimović.
Dr Dejan Krstić, naučni saradnik Narodnog muzeja u Zaječaru, osvrnuo se na dublji antropološki značaj Petrovićevog rada:
– Goran Petrović je čovek koji piše iz srca. A samo dobar čovek može tako pisati. Književnost na govoru ovog kraja ima četvorostruki značaj: književni, dijalektološki, etnografski i identitetski. Dijalekt je, posebno za nas u jugoistočnoj i istočnoj Srbiji, simbol lokalnog identiteta. Ako želimo da pokažemo pripadnost, najpre ćemo je pokazati kroz govor i dijalekt – rekao je Krstić.
Tokom večeri Petrović je govorio pesme i priče koje bude sećanja i različite emocije. Bilo je smeha uz šaljive stihove o babi koja grdi dedu i priču o „ćevlijama“ – pozitivnim i veselim ljudima koji znaju da piju „s merom“, ali i sete, pa i suza, uz pesmu „Letnje veče“ i priču „Dedovina“, koje vraćaju slike iz detinjstva.
Na kraju večeri, Petrović se zahvalio publici – naravno, na dijalektu.
– Ako ste i pustili neku suzicu – nije strašno, to je od Boga. Nadam se da ste se i nasmejali. Zahvaljujem se Jovani, Dejanu, Kulturnom centru i svima vama. Pratim kulturni život Sokobanje više od 40 godina i mogu da kažem – nikada nije bilo više dešavanja i pažnje kulturi nego danas – rekao je na kraju.
– Veče u Sokobanji pokazalo je da reči koje smo možda zaboravili – ili koje su koristili naši preci, a mi ih sada prvi put čujemo – kada ih napiše i izgovori neko kao Goran Petrović, ponovo postaju deo nas.
Foto: Žurnal Banjski
Svi mediji koji preuzimaju vesti ili fotografije sa našeg portala dužni su da jasno navedu izvor. U slučaju prenosa integralne vesti, obavezno je dodati izvor i postaviti link ka originalnom članku. Hvala što poštujete autorska prava i doprinosite transparentnom informisanju!