Buka automobila u ulici Miladina Živadinovića zaglušuje udarce obućarskog čekića. U maloj radnji, u prizemlju, jedini sokobanjski obućar menja flekice na salonkama. Preko puta je parkiran crveni jugo, znak mušterijama da je obućar Gile u radnji. I tako godinama, tačnije, punih 18 godina.
Dragiša Stanković, inženjer obućarstva iz Čitluka, svoj radni vek započeo je u Ledi, čuvenoj fabrici obuće iz Knjaževca. U prošlom veku, u doba Jugoslavije i industrijskih giganata, kakva je bila i Leda.
„Završio sam srednju školu u Knjaževcu, odsek – proizvodanja obuće, a onda i Višu tehnološku školu u Beogradu, što je najviši stepen studiranja što se tiče obućarstva. Leda iz Knjaževca je bila fabrika modne obuće svetskog nivoa, to znaju dobro starije generecaje, kakav je gigant obuće to bio, koliko radnika je radilo u njenim pogonima, koliko samo prodavnica Ledinih je bilo, maltene u svakom gradu tadašnje Jugoslavije. Tamo sam naučio zanat i dobio parče hleba, na žalost, došle su 90-te, propala je zemlja, propale su fabrike, propala je i Leda i ja sam je napustio“
Gile se vratio u svoj Čitluk i u Sokobanji 1995. godine otvorio radnju. Menjao je lokacije, pravio prekide, ali su mušterije išle za njim.
„18 je godina kako u kontinuitetu, zvanično, radim. Od 25. januara, 2008. Moje mušterije su me pratile i za ovo vreme mnogi su postali moji prijatelji i poznanici. U šali, često kažem, da radim i kao obućar i kao psiholog. Ljudi dođu, manje zbog posla, više na razgovor, ja popravim šta treba, oni se pohvale, požale, izjadaju oni meni ja njima, razmenimo novosti… svega je bilo svih ovih godina.“
Razni ljudi, razne ćudi, razni zahtevi. Popravljao je obućar Gile svašta nešto pored obuće, i kofere i rančeve i uprtače, remenja za trimere, krpio lopte, bušio rupice na kaiševima…Bilo je i zaboravljenih cipela i tašni dok nije uveo plaćanje svoje usluge odmah na prijemu i beleženje broja telefona. Dešavalo se i da popravka košta skuplje nego novi par obuće…
„Sećam se jedne svoje mušterije. Kupio papuče u Turskoj, pokidale se, maltene u delovima. Cena popravke je bila za nekih 30 posto veća nego da kupi nove, ali je hteo baš te. I napravio sam. Mušterija mora da se poštuje.“
Obućarstvo, kao zanat, nije posao za koji se mladi grabe. Nema zainteresovanih, nema učenika na praksi, nema šegrta. Ruke koje drže obućarski alat nisu baš čiste, lepak ne miriše baš a ni nošena obuća. Ni zarada nije primamljiva, obim posla varira.
„Najviše je posla od proleća do jeseni. U zimskom periodu manje. Leti se najviše popravljaju letnje sandale, papuče, ženske torbice, putne torbe. Mušterije su i banjski gosti i turisti jer nema u svakom mestu obućarske radnje. Na jesen se priprema zimska obuća, čizme…sve u svoje vreme.“
Ipak, mala obućarska radnja je puna. Obućarski alat, mašine za obradu, repro-materijal, obuća koja čeka majstora i obuća koja čeka vlasnike da je preuzmu. Koferi, rančevi, torbe…U uglu majstor Gile za svojim radnim stolom, naokolo nekoliko stolica za mušterije…
„Vole ljudi da dođu, sa mnogima sam stekao velika prijateljstva. Mnogi godinama dolaze sa strane, iz drugih mesta. Neki dođu samo na kafu, da se vidimo i pitamo za zdravlje. Nekima bude hitno, imaju slavlje, a cipela se razlepila ili otpala flekica, neki putuju a torba pukla…Nikog nisam odbio, vratio, taman posla…ostavim sve, oni sednu, sačekaju, završim i odu zadovoljni…“
Da li je jedna obućarska radnja potrebna jednom mestu, šta će Sokobanja bez svog obućara, to će se videti uskoro, već krajem avgusta. Jedini sokobanjski obućar odlazi u penziju. Radost za svakog čoveka pa i za obućara Gileta. Ali, sa njim zajedno, u penziju odlazi i njegov zanat. Sokobanja ostaje bez obućara.
„Drago mi je. Kao i svakom čoveku što je drago da doživi penziju, zdrav, prav i na nogama, još vitalan da može da živi i radi dalje normalno svakodnevan život. Žal mi je što ostavljam svoje mušterije, poznanike i prijatelje, ostaćemo mi u kontaktu, ali neće biti više to tako kako je bilo. A najveća mi je žalost što nikom ne ostavljam ovaj zanat, što banja ostaje bez obućara, što nema mladih koji bi to radili…ali, šta je tu je, takva su vremena…Možda se nešto i promeni, možda se neko i pojavi, bilo mi drago, makar i sa strane, ali sumnjam u to…mada, nikad se ne zna…“
foto BanjskiŽurnal
Svi mediji koji preuzimaju vesti ili fotografije sa našeg portala dužni su da jasno navedu izvor. U slučaju prenosa integralne vesti, obavezno je dodati izvor i postaviti link ka originalnom članku. Hvala što poštujete autorska prava i doprinosite transparentnom informisanju!