U prostorijama Narodne biblioteke „Stevan Sremac“ u Sokobanji, na 170. godišnjicu rođenja jednog od najvažnijih pripovedača srpske književnosti, održano je predavanje i tribina pod nazivom „Književni zavičaji Stevana Sremca“. O životu, delu i neprolaznoj vezi ovog pisca sa našim krajem govorio je prof. dr Goran Maksimović, ugledni književni istoričar i profesor Filozofskog fakulteta u Nišu.
„Stevan Sremac je jedan od onih pisaca koji su svakog leta dolazili u Sokobanju. To je bila njegova omiljena banja. Voleo je Sokobanju jer je ona odgovarala njegovom doživljaju sveta – tu su dolazili obični ljudi velikog duha“, rekao je Maksimović, dodajući da je upravo ta posebna atmosfera Sokobanje – priroda, voda, mir, gostoljubivi domaćini – činila ovo mesto nepresušnim izvorom motiva, karaktera i ideja koji su se pretočili u njegovo književno stvaralaštvo.
Sremac nije tražio luksuz – tražio je inspiraciju. Rado je boravio u manjim, skromnim kućama, razgovarao sa domaćinima, slušao priče iz naroda. Njegovo umeće bilo je u tome što je znao da prepozna književnu vrednost u svakodnevici, u govoru običnih ljudi, u onome što mnogi ne bi ni primetili. Bio je, kako ističe Maksimović, „majstor govora“, pisac koji je duboko osećao dijalekatski jezik, koji je melodiju narodnog govora nosio u sebi i s lakoćom ga prenosio na papir.
„Možda se o tome nedovoljno piše, ali potpuno je tačno da je Sremac imao izuzetnu sposobnost da uoči dijalekatske razlike, da ih razume i pretoči u književnu formu. Njegova proza ima melodijsku dimenziju – čitajući je, vi kao da slušate govor ljudi tog vremena i kraja“, rekao je Maksimović.
Iako je rođen u Senti, a veći deo života proveo u Nišu, Pirotu, Beogradu i drugim mestima, Sremac je, kako naglašava Maksimović, sve te sredine doživljavao kao svoje – a u književnom smislu, kao zavičaje. Otuda i sam naziv predavanja – „književni zavičaji“ – jer su svi ti prostori ostavili trag u njegovim delima, a Sokobanja je bila jedna od njih.
„Upravo ovde, u Sokobanji, napisao je svoj prijemni govor za Srpsku kraljevsku akademiju nauka i umetnosti, čiji je dopisni član postao krajem 1905. godine. Taj govor je poslednje delo za koje pouzdano znamo da je nastalo baš ovde. I iako nema podataka o drugim delima napisanima u Sokobanji, nema sumnje da je ovaj prostor bio vrelo inspiracije – izvor likova, karaktera, govora i tema“, istakao je Maksimović.
U njegovim pripovetkama, poput onih iz niške i vojvođanske proze, mešaju se uticaji različitih krajeva i ljudi. „To ne znači da su mu inspiraciju davali samo ljudi iz tih prostora“, objasnio je Maksimović. „On je u svojoj imaginaciji povezivao karaktere iz raznih sredina, stvarajući autentične, žive svetove, pune duha, humora i istine.“
Stevan Sremac je u Sokobanju dolazio svakog avgusta, nakon što bi ranije tokom leta boravio na moru. Ovde je pronalazio mir, spokoj, ali i onu iskonsku ljudsku toplinu koju je znao da prenese u književnu formu. Tokom boravka u Sokobanji 1906. godine, razboleo se i upravo ovde, 12. avgusta, zauvek zatvorio oči.
Danas, Sokobanja čuva sećanje na Sremca. Narodna biblioteka nosi njegovo ime, u blizini kuće u kojoj je stanovao, stoji bista, kao tihi svedok njegove prisutnosti, a njegovo ime i delo ostaju duboko urezani u identitet i ovog kraja.
„Moramo insistirati na kulturi čitanja – da podsetimo i mlađe i starije da je u čitanju sadržana mudrost ovog sveta. Kroz Sremčeva dela možemo lakše razumeti život, i njegove dobre i loše strane“, zaključio je prof. Maksimović.
Svi mediji koji preuzimaju vesti ili fotografije sa našeg portala dužni su da jasno navedu izvor. U slučaju prenosa integralne vesti, obavezno je dodati izvor i postaviti link ka originalnom članku. Hvala što poštujete autorska prava i doprinosite transparentnom informisanju!