U moru priča kako nam sela odumiru, mladi odlaze, ostaju staračka domaćinstva, nema ko da radi, informacija da se mladi bračni par sa troje dece naselio u selo Dugo Polje, deluje nestvarno. Ali, jeste tako.
Stefan i Jelena Đorđević i njihova tri sina, Emanuel, Mateo i Vasilije, odnedavno su stanovnici ovog prelepog sokobanjskog sela na obroncima Device. U zaseoku Kamenjarci jedno seosko domaćinstvo je oživelo, kuća renovirana, u dvorištu odjekuje dečja graja, pije se kafa sa komšijama, slave se slave a bilo je i krštenja. No, idemo redom.
Otkud vi tako mladi, s troje male dece, iz grada u selo, kada je trend da se iz sela odlazi u grad?
„Ja potičem iz mnogočlane porodice. Živeo sam sa roditeljima u Sokobanji, u jednoj maloj kući. Oženio sam se, dobili smo decu i bilo je logično da zasnujemo i svoj sopstveni dom. I zbog komfora i zbog dece. Ja sam oduvek voleo selo i želeo da živim na selu, da se bavim poljoprivredom, da čuvam životinje. I moja Jelena takođe. I krenuli smo u potragu za svojom kućom, ali se ispostavilo da neće ići baš kako smo zamislili jer nismo imali puno para“ – priča Stefan.
Traženje odgovarajuće kuće je trajalo mesecima, a onda su u pomoć priskočili prijatelji, Anica i Milan Stevanović, sredstva su prikupljena i Đorđevići su dobili dom u Dugom Polju.
„Ovde smo se preselili jula 2023.godine i stvarno smo presrećni. Imamo plac, veliko dvorište, deca uživaju, imaju svoju slobodu, prostor za igru, životinje…Ja sadim bašticu, od svega pomalo, koliko mogu od dece, oni su mali, pogotovu Vasilije koji je najmlađi i traži najviše pažnje. Ali smo zadovoljni i to nam je najbitnije, imamo svoju kuću“ – kaže Jelena.
Da su zadovoljni u svom domu na selu na Đorđevićima je očigledno. Deca slobodno trče po dvorištu, imaju i svoje igralište, nije problem i ako izađu na ulicu, komšije su tu, sve funkcioniše lagano i bez tenzija. Preko puta kuće je plac sa voćkama, bašta…
„U dvorištu imamo i pet pomoćnih objekata, štalu, obore, ambar, plevnju. Čuvam svinje, u planu mi je da imam i kokoške, Jelena želi zečeve, deca koze i ovce…Ne možemo sve odjednom, jedno po jedno…Na placu imamo orahe, jabuke, dunje, posadili smo luk, krompir, paradajz…I srećni smo što deci možemo dati nešto što je zdravo i neprskano, nešto što smo sami proizveli, i svinje hranim prirodnom hranom, bez koncentrata… i lepo nam je, uživamo u svom životu na selu, ispunio nam se san“ – zadovoljan je Stefan.
Komšije su lepo dočekale i prihvatile mladu porodicu. Pomagali su dok se kuća renovirala i dvorište sređivalo. I sada su tu jedni za druge, i da se popije kafa i da se dođe na slavu i da se nešto pokaže, udeli savet, pomogne.
„Imali smo veliku podršku od komšija od prvog dana i sada je imamo, vrata su nam uvek otvorena i sistem pomoći je drugačiji nego u gradu, kad nekom nešto treba odeš i pomogneš ili dođu i urade i nema plaćanja dnevnica i nadnica, sve se radi uzajmno, komšijski i prijateljski“ – zahvalan je Stefan.
Dugo Polje ima prelepu crkvu posvećenu Vaznesenju Gospodnjem, U njoj su, uoči Svetog Vasilija Ostroškog, Stefan i Jelena krstili svog najmlađeg sina Vasilija koji je ime i dobio po ovom svecu. Slavlje je bilo dvostruko jer se tada krstila i Jelena. U krugu porodice, uz divne zvuke harmonike dueta brata i sestre, Pavla i Anđele Filipović iz Varvarina, ovaj događaj ostaće svima u lepom sećanju.
„Pošto smo sada meštani sela a selo ima ovu divnu crkvu, želeli smo da taj najsvetiji obred obavimo baš u njoj. Velika moja želja je bila da odem na Ostrog i nakon 10 godina to mi se ostvarilo, baš na moj rođendan. Jelena je bila trudna sa trećim detetom i ja sam se zavetovao da će, ako bude muško, dobiti ime Vasilije i da ću ga krstiti na praznik Svetog Vasilija. I hvala Bogu sve je tako i bilo. Dan je bio sunčan, najveća se želja ostvarila, Vasilije i Jelena su kršteni i svi smo bili presrećni. U letnjikovcu u crkvenoj porti napravili smo ručak za kumove, porodicu, prijatelje, zvuci harmonike su odjekivali selom, bilo je prelepo“ – oduševljeno nam priča Stefan.
Đorđevići su se skućili u ovom pitomom sokobanjskom selu. Život sada ide dalje, posla na selu uvek ima. Sređuju pomoćne objekte jedan po jedan, prave mesta za nove životinje, povećavaju svoje domaćinstvo. Emanul će na jesen u školu. Stefan radi u Sokobanji, ponekad i dva posla. Para uvek treba i nikad ih dovoljno. Ali, oni se ne žale i ne kaju, zadovoljnu su svojim izborom i što su tu gde jesu.
„To je ono što smo želeli, mir i tišinu sela, slobodu za decu, život bez jurnjave, moje cveće, baštica, srećna deca oko nas…“ – kaže Jelena.
„Imamo nešto svoje, svoj krov nad glavom, svoje parče zemlje. Imamo svoju slobodu ponašanja, kaficu na terasi, cvrkut ptica, nasmejanu decu u dvorištu i šta nam drugo treba, nema veće sreće od toga“ – nadovezuje se Stefan.
Malo domaćinstvo Đorđevića je skromno počelo svoj život u Dugom Polju, ima planove i želje i sigurno će ih, sa ovakvim stavom, ljubavlju, hrabrošću i entuzijazmom, i ostvariti.
foto BanjskiŽurnal, Stefan Đorđević
Svi mediji koji preuzimaju vesti ili fotografije sa našeg portala dužni su da jasno navedu izvor. U slučaju prenosa integralne vesti, obavezno je dodati izvor i postaviti link ka originalnom članku. Hvala što poštujete autorska prava i doprinosite transparentnom informisanju!